Ruby, pazi kako se naginješ!

07.09.2011., srijeda

O trenutku koji traje i dan nakon...ako bude sreće potrajat će...

Onaj moment kad se osvrneš oko sebe, i zbog nekog se zapitaš što ovdje radiš.

Onaj moment kad pogledaš tu osobu do sebe i zapitaš se što ona radi uz tebe/što ti radiš u nju.

Onaj moment kad ti postane jasno da si više niste bitni.

Tad bi trebalo u tebi i svuda oko tebe biti tuge i pitanja gdje si pogriješio/gdje se pogriješili, no umjesto toga osjetiš jedno prozračno olakšanje i ponos što si došao do cilja, tog trenutka, jer ćeš u budućnosti imati jednu teškoću manje, razlog manje za preispitavanje.

Do sad sam imala dva takva trenutka.

Prvi je bio prije šest godina u prijašnjoj vezi. Sjedili smo na mom dvosjedu i gledali neki film. Žao mi je što se ne sjećam koji. Znam da ga tu večer nisam birala...mislim na film.
Ruku na srce, zaboravila sam zašto sam Njega izabrala.
Kako god, žao mi je što ne znam koji je film u pitanju, jer bez obzira na (ne)kvalitetu istog...bila bih sretna i ponosna na sebe svaki put kad bi ga pustili na rtlu (da, bio je jedan od tih krasnih filmova).

On je nešto rekao, a ja sam ga pogledala i zapitala se tko je ovo pored mene, i zašto ta osoba drži ruku na mom bedru. Tko je taj koji je tu glasom i/ili pojavom svaki dan (samo fizički) uz mene zadnje dvije i pol godine. Nakon godinu dana sam ga ostavila. Imala sam deadline da otkrijem. Bitka izgubljena.

Drugi takav trenutak sam imala noćas. Prijateljica iz prethodnog posta. Osoba koja mi je godinu dana bila najbliža pojmu sestre iako nemam pojma kako je imati sestru ili brata. Ona za koju sam mislila da imamo jedno od onih prijateljstava u kojima se možemo nazvati i u 3 ujutro. Ispostavilo se, samo jednosmjerno.
Nismo se vidjele dva mjeseca. Eskivirala sam sve moguće scenarije da se vidimo ovo ljeto.

Sinoć se skupila dobra ekipica, popili smo no to više nije bilo to. Svima sam se iskreno obradovala osim nje. Ostali su mi tek poznanici, neki neka vrsta prijatelja. A ona?
Zapiljila sam u njezin profil. Sve mi je postalo nejasno i jasno. Istovremeno. Olakšavajuće.

Odjednom sam stavila pečat na sve svoje odluke koje sam odradila ovo ljeto, napokon mirno i spokojno popila svojih par pića i pokušala se prisjetiti onog osjećaja koji sam imala na prošlogodišnjim izlascima.
Nisam uspjela.

Bože moj, ne mogu sad baš sve, pomislih.

I da uspijem, bih li tako nazadovala?

Bila sam dobre volje zbog sebe. Napokon. I sjetila sam se bivšeg koji je imao grozan izbor za filmove. I pokušala ponovno izmjerit svoj prag tolerancije...koji ni Blanka ne bi uspjela preskočiti. No napokon sam prečku stavila niže, za ubuduće.

Bio bi to prvi put da sam nešto naučila na svojim greškama.

- 17:11 - Komentari (6) - Isprintaj - #

06.09.2011., utorak

O ženskim stvarima i pijavicama

Kako imam zdravorazumski obrambeni mehanizam od učenja, pa sam prije nekih sat vremena lijepo zadrijemala. Negdje u nekom kutku sam bila nešto nervoza/razdražljiva/očajno ljuta zbog jedne prijatelji...i toga kako smo startale otkako sam došla, uz sve ono što me ljutilo zadnjih skoro pet mjeseci, što je očito utjecalo na sad.

Prijateljica je osoba kojoj sam posvetila najviše vremena zadnjih par godina, više nego dečku, samoj sebi, ikome.
Prvo smo bile skoro cimerice, ona je gotovo preselila kod mene na neko vrijeme, vrlo naglo nakon što smo kliknule.Ja sam bila nemalo iznenađena vremenom koji provodimo zajedno no godilo mi je što sam manje sama no kad sam stigla.
Ona se razvila boljka našeg prijateljstva, uporno se na sve načine uzduž i poprijeko pričalo o njezinim problemima. Bio je to jedan tip u pitanju, u kojeg se zagledala nažalost mojom krivicom, bio je to moj poznanik. Slijedilo je skoro pola godine neprekidnog kalkuliranja, tuljenja, muljenja, buljenja i čega sve ne. Na kraju je to otplalo, on nije bio zagrijan.
Kod mene je opet dolazila u svako doba dana i noći da ne bude sama...da ima s kim pričati...iscrpljujuće za mene no vjerovala sam da bi ona učinila isto za mene.

Ovo proljeće se zagledala u drugog tipa, hvala bogu, to nije imalo veze sa mnom. Meni je dotični bio poprilično jeziv pa sam nekako prorijedila izlaske s njom, uostalom, nisu mi pasala nova mjesta gdje je ekipa zalazila (na njezinu inicijativu zbog njeda).

Pomalo smo pucale. Neko vrijeme sam bila zbinjena i na momente tužna. Shvatila sam da ona mene gotovo nikad nije zaista zapitala kako sam ja, trebam li ja društvo ako sam loše...moji reflektori su predugo bili usmjereni na nju, a ja sam izgubila fokus.
Povlačila sam se, nisam joj imala snage reć...Sve do svibnja ove godine kad se naljutila na mene jer sam žurila u stan dečku koji je došao na nekoliko dana, a ne išla s njom na kavu. Navodno cijeli tjedan nisam našla vremena za nju. Laž.

Slijedila je poruka da nastojim s njom izgladit stvar jer mi je dečko otišao pa sam sama u zg. Ona ne treba nekog da se s njom druži iz potrebe.

- tu mi se izmaklo tlo pod nogama. samo nekoliko puta sam osjetila takvu nepravdu, valjda zato što sam većinom okružena ok ljudima. kasnije kad smo se smirile, i kad sam je pitala...nije mi znala objasniti što je točno pod to mislila...nekako je elegantno prešla preko tog pitanja...

I eto ga, danas se navodno trebamo vidjeti. Ova tri dana sam uživala ovdje među ljudima koji nisu posesivni, razmaženi, naporni, grubi, koji nisu ona....

No danas imam grč u želucu jer zapravo u sebi znam da je kraj. Trebam glumiti sreću što je vidim nakon toliko vremena. Trebam trebam sve...a to sve me umara.

Kraj prijateljstva je gori no kraj veze. U ovom slučaju sve je komplicirano jer studiramo zajedno.

Mogla sam drugačije s njom, onako kako to rade ostali...no ja ne znam kako je to...

S tim mislila sa zadrijemala...i zatim sanjala da spavam, u istom krevetu i položaju kao što sam zadrijemala...i da vrištim u snu,...probudila sam se uplašena da zaista vrištim.

Opet sam zaspala i sanjala da je sanjam i opet vrištala, uhvatila me neka vrtoglavica, kao da me guta pijavica u snu - to će bit gubitak tlaka, jasno mi je.

Jesam li zaista vrištala? Trebam li nekoga tko me tako izbacuje iz ravnoteže?

- 15:48 - Komentari (3) - Isprintaj - #

05.09.2011., ponedjeljak

Kako sam do podneva popušila pola kutije lucky strike i jedan sms

Nakon što sam se ustala kako bih pojela bananu (i uvela kakav takav doručak) i otišla do kioska u kvartu koji prodaje omiljeni mi lucky strike, upalila sam mob/ugasila izlaciju i započela svoj prvi skoro pa jesenski tjedan u zgu, nakon one gomilice doma.

Ugasivši izolaciju, postala sam ponovno dostupna svojim istomišljenicima koji vole čuti bližnje alternativnim putem. Prije par godina nisam zamišljala da će mob postati alternativa pored fecebooka i sličnih (meni osobno mrskih) puteva.

Noćas me poželio čuti Prijatelj.

Prijatelj studira daleko, u susjednoj nam zemlji. Bili smo nerazdvojni cijelu srednju školu. I puni prešučenih nesporazuma i mimoilaženja, pogotovo za odnos takve prirode. Usprkos tisuću i jednoj temi o svemu pa i muško-ženskim odnosima, taj the nesporazum nismo pokušali razjasniti do pred sam kraj, mjesec dana prije mature.

To je onaj za kojeg sam par godina živjela u uvjerenju da je zaista moja bolja polovica. Isti smisao za humor, nevjerojatna količina povjerenja, i na velike mahove nevjerojatan manjak kemije (s moje strane).
Možda se to i vidjelo/osjetilo, iako ne mogu negirati da sam ga 50 i koji put zamalo poljubila.

I tad, mjesec dana prije mature, ja svježe slobodna nakon duge, mukotrpne, ne daj bože nikom takve veze a on pola godine u vezi s mačkom koja me nije mogla vidjeti ni u jednoj dimenziji, dotaknuli smo se nas i onog što bi bilo da je bilo/kad bi bilo.

Nikad nismo saznali. I gotovo sigurno nećemo.

Ja sam pregrmila taj razgovor sa čavlom u želucu, prsima, malom mozgu koji je pulsirao, znojnih ruku na koje sam sjela. Koliko sam bila blijeda, zaista ne mogu reći.
Sutradan kao da ništa nije bilo. Sve ostale dane, kao da se apsolutni ništa nije dogodilo.

On je otišao studirati u taj gradić. Ta njegova veza je pukla nakon tri mjeseca. Javio mi je, a ja sam plakala kao malo dijete jer sam znala da smo sve nesporazume i mimoilaženja zaokružili svom tom udaljenošću, ukratko, prošao nam svaki mogući voz.

Prošlo je još neko vrijeme. Prohodala sam sa sadašnjim. Prijatelj ga nikada nije volio jer je znao da je sadašnji jedini (osim njega) s kojim bih se mogla skrasiti.

I eto, nakon 20tak virtualnih razgovora sa prijateljem, 3 susreta otkako tamo studira, zadnjih pet mjeseci smo kontakt sveli na minimum. I prestao mi je nedostajati. Nakon četiri godine sam se navikla da nije ovdje.

Oboje smo se promijenili. Nakon zadnjeg susreta, poslao mi je poruku da je sjedio pored djevojke mog obličja, no da je zaista više ne prepoznaje.
Jednako sam i ja pomislila, no bila sam dovoljno humana da to sebi a ni frendicama ne kažem na glas, a kamoli da mu natipkam.

To je bilo to. Zadnji glas od njega.

Do noćas. U birtiji u kojoj je pio su pustili Azrinu "Kao i jučer", pa me se sjetio.

Blefira, pomislih.

U birtijama ne puštaju tu pjesmu, eventualno ju je mogao naručiti, ako je imaju na lageru.

No najrealniji scenarij bi bio da je imao tematsku večer "nostalgija" pa si je sam pustio na youtubeu.

Ni jedno od nas nije tražilo zamjenu za ono drugo, niti se ona dogodila spontano.

I vrijeme nas je katapultiralo u različite galaksije.

U mene je ostala jedino umjetno crvena kosa, a u njega najveći osmjeh koji sam vidjela, koji su svi vidjeli koji bi ga sreli.

Time bih završila.

- da se pamtimo po tome, a ne onome što ionako nije u našoj moći.

- 13:09 - Komentari (4) - Isprintaj - #

04.09.2011., nedjelja

O samoći, kocki i iscrpljujućem lunaparku.

Eto ga, drugi put sam otvorila ovaj prozorčić za post. Kad ga i ako treći put otvorim, mogu slaviti svoj napredak...treći post će značiti da bih zaista mogla postati ustrajna u ovom. Valjda.

Drugi dan sam u metropoli, jutros ušavši u tramvaj sam shvatila za psihićki uopće nisam otišla kući, na more, bazene, svoju birtiju, one ulice s znatno manjim zgradama od ovih ovdje. Cijelo vrijeme sam ovdje, iako zapravo uopće ne volim Zagreb izuzev par mjesta na kojima se mogu iole opustiti.

Iako sam se ustala relativno naspavana, nešto učila, otuširala se i otišla na dugu kavu s prijateljem, dakle, bila u društvu...moram priznati da je Zagreb dobar trening za pomirenje sa samoćom i mislima koje ne možeš zaobići bez obzira na svu vrevu koja ovdje okružuje svakoga.

Sanjala sam debakl svog ispita koji imam idući tjedan. Sanjala sam i nešto o letenju, vjerojatno proizašlo iz prijašnjeg posta, sanjala sam neko iščekivanje.

Njega nisam sanjala. Zapravo, ne sjećam se kad sam zadnji put. Sustavno odbijam sanjati one o kojima razmišljam danju.
A već neko vrijeme razmišljam o onome što mi je rekao...da se trebam otisnuti u nepoznato, s njim, s nekim drugim ili pak bez ikoga.
- Koja taktika, pomislih.

On zna da rutina ubija kreativce.

Ja znam da sve proživljavam presporo. Volim sigurnost, ne volim samoću. I nisam kockar.

Kockao je u mladosti.

Ja sam kockala jedino s izborom faksa, rekoh da mi je za neko vrijeme dosta kocke.

Zna on da sam jaka i da sve mogu. Možemo zajedno odletjeti, gdje god poželim.

Rekla sam mu da ovo nije film. Ja nisam C Zeta Jones, a on nije Michael Douglas.

Nije on ni mislio da jesmo. Oni su se oženili, a on neće nikad. Zna on da ni ja neću. Nije to za kreativce.

A ja znam da svatko ima biološki sat. A njegov otkucava. Ako u dogledno vrijeme ne skuha neku mladu koku koja će mu dobro pristajati, može se povući na svoju Neretvu pecati i pisati memoare o letenju, putovanju i mačkama na kojim se nije zadržao jer je uvijek mislio da ga čeka nešto drugo, uzbudljivije, bolje i manje zagušujuće.

Kao da smo sjeli na vrtuljak kojim on upravlja. Kao da je oko nas cijeli svijet koji vidimo samo u obrisima od brzine. Ide brzo taj vrtuljak. Oboje smo adrenalinski manijaci. Dovikujemo se. Ništa ne čujemo. On misli da zna što mi treba
iako me ne čuje. Ipak je stariji, iskusniji i ima neko šesto čulo.
Ja vičem no sve se gubi u žamoru i lošoj dance glazbi.

To je to. No sve češće skačem usred vožnje i trčim po lunaparku kako bih našla njega, koji je moj usprkos tom zločestom čiki na vrtuljku. Tražim ga, i plaće mi se od muke jer me strah da se ne izgubimo usred te gungule.

- 14:53 - Komentari (7) - Isprintaj - #

03.09.2011., subota

O plavom, strahu od letenja i starijem frajeru

Pisanje dnevnika, ponovno, je unaprijed izgubljena bitka. Notes će ležati ispod noćnog ormarića, nakon drugog entuzijastičnog zapisa.
Ja ću ležati u krevetu prije spavanja pokušavajući uhvatiti ciklične misli za glavu i/ili rep, i tako zaspati, u niskom startu...prema maratonu košmarnih snova.

Biranje lijepog notesa je stvar nekih minulih vremena koje me podsjećaju na prpošan početak svake školske godine, početak koji bi trajao jednako dugo kao i moje eventualno pisanje dnevnika.

I zato sam usred postljetne depresije i luksuzne rujanske dokolice odlučila ovo. Upalila komp i službeno si priznala početak nove godine...one koja završava u rujnu, a počinje u listopadu.
Ponovno u svom podstanarskom stančiću, nakon mjesec i pol, ponovno okružena svime o čemu sam nastojala razmišljati.

I ponovno u poluimaginarnom trokutu. Pod tko zna koji put, nakon prve, eto i u drugoj vezi, iako i dalje vjerna njemu, sebi i cijeloj toj priči o monogamiji.

Ponekad iznenadim sama sebe. I podsvjesno predosjetim tu jednu/dvije iznimke koje mi se dogode svako toliko. Ne suviše dosljedna sebi, no i dalje cijelom konceptu koji se pripisuje dugogodišnjoj vezi.

Krenimo od malih detalja, koji svakodnevicu znače. Odabir plave pozadine oko ovih škrabotina. Službeno ne volim plavu, i zato imam trećinu ormara plave boje, jer mi netko svako toliko kaže da mi ta boja najbolje pristaje. I uvjerila sam sebe u to. Uvjerili su me u to.

Uvjerila sam sve oko sebe da sam tip na duge staze. I bila sam, i jesam...no recimo da sam skoro skočila iz aviona bez padobrana. Hvala bogu, zadnji tren sam se zadržala rubovima svojih izgriženih noktiju i duboko udahnula...let još traje.
Iako je Erica Jong rekla gotovo sve o letovima i padobranima...čini mi se da sam jedna od onih koji sami moraju vidjeti gdje će pasti.

Mene je zazibao On, u srednjim 40tima. Prvi put me netko ozbiljno zazibao...od od od...ne znam...otkako sam punoljetna. Ne, lažem, otkako sam zauzeta.

Recimo da on nema strah od letenja. Štoviše, ima dozvolu za letenje, doslovno.
A Ruby (nastavak u trećem licu...neće na dobro) je luda za visinama. Onim pravim. Ruby ga nije otepla jer je znala da govori istinu kad joj je rekao gdje je sve bio.
Bile su to duge poruke. I ona nervoza u želucu. I prikrivena sreća što mu čuje glas. Sve preliveno ljepljivim slojem grižnje.

Ruby je skoro dvostruko mlađa od njega. I nikad nije pomislila da će (pomalo) okinuti na gospodina koji ima taj datum na osobnoj, koji tako priča, koji ima tako ružnu tetovažu, koji je ne želi (samo) povaliti, koji je tako drsko samouvjeren...zadnji dio ju zapravo nije toliko iznenadio.

Od zaista pametnih muškaraca, gori su jedino oni koji znaju zadržati napetost.

A napetosti je i previše...tu počinje potreba za ovim monolozima.

- 23:02 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>